utorak, 08.07.2008. 16:17
…“Uvijek i zauvijek“,tiho mi je šapnuo na uho,a njegova toplina preplavila mi je cijelo tijelo.Ljubili smo se dugo a u pozadini je svirala najljepša melodija-tišina.
Ptice su započele svoju jutarnju simfoniju,dok sam ja još spavala u mojem vrućem krevetu,obavijena trima toplim dekama.Iako je već ožujak,u ovom mjestu usnulih anđela,još uvijek vlada ona tajanstvena,hladna zima.“Još dva mjeseca,a onda samo zabava ,zabava i zabava!“pomislila sam u sebi,još u polusnu,ustajući se i obuvajući svoje mekane papuče koje su bile tri broja prevelike za moju sićušnu nogu.Odjednom,začudivši samu sebe kroz mozak mi je preletjela pomisao:“Želim li uopće da sve to završi?“U glavi su mi odzvanjali stihovi Guns n Rosesa:Nothing lasts forever…Odmahnula sam rukom,požurila prema kupaonici u kojoj sam se malo rashladila,umila lice i shvatila.Naravno da želim da završi.Napokon,kraj osnovne škole činio mi se kao nešto prekrasno.Nova škola ,novi ljudi…A i ljeto…More i uživancija.Jednostavno više nisam bila u stanju svako jutro buditi se s grčem u želucu,s pitanjima o Njemu.Što zapravo hoće?
…Hodala sam dobro poznatim putem,kojim prolazim svakoga dana i razmišljala.Ledeni povjetarac milovao mi je lice i mogu reći da sam prvi put uživala u zimi.Sve mi se činilo nekako drukčije,magično.Poželjela sam ostati.Uvijek i zauvijek.
***
Ravnica kraj moje kuće poprimila je zelenu boju.Boju slobode,razigranosti i mira.Šareno cvijeće ljuljalo je svoje latice na laganom povjetarcu,a leptiri su letjeli tako veselo,kao nikad do sad.Dan za pamćenje.Sada stoji preda mnom.A ja?! Ja ne znam što da mislim,što da osjećam.Osjećaji su mi se komešali,sreća i tuga odjednom su postale tako slične,da ih nisam mogla razlikovati.
„Hej,danas je big day,sister!...Kako si?““Dobro“,odvratila sam pokušavajući uvjeriti moju seku kako je sve u redu.U savršenom redu.“Nemoj biti tužna,znam kako je to kada završiš osmi razred.Ali prijatelji će i dalje biti tu.Ako želiš.“
Anna je pet godina starija od mene i nisam ju htjela uzrujati svojim „problemima“.Uvijek me je znala čitati kao knjigu,ali ne i sada.“I bolje“,mislila sam.Da zna što se zbiva u mojoj glavi,sigurno bi mislila da sam luđakinja koja nema pametnijeg posla nego razmišljati,razmišljati i razmišljati.“Vidim da si opet u svom svijetu i zato ću te pustiti na miru“,mirno je dodala,te otišla raditi na novom poglavlju.Naime,njezin život bio pisanje,i sanjala je o tome da objavi knjigu.Odjednom,začula sam nečije korake.Dobro poznate korake.Čvrste,sigurne,a opet tako nježne.Bio je to On.Privio se uza me i čvrsto me zagrlio.“Bit će sve u redu.Vjeruj mi.“,rekao je takvim glasom da sam zadrhtjela.“Volim te.“,čula sam njegove posljednje riječi tako daleko,a tako blizu svoga srca.Nošen slabašnim vjetrom nestao je u tami beskraja.
Opet sam otplovila u samo meni znan svijet.Svijet mašte.A to nije dobro.
| srpanj, 2008 | ||||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | 31 | |||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Just so you know...
priča je izmišljena...svaka sličnost sa stvarnim likovima i događajima je slučajna...:D
komentirajte iskreno.i ne morate puštati 50 komentara.dovoljan je 1.:)
Like it? Hate it?
Say it to me...